Neki tinejdžeri, puni adrenalina i željni pažnje, smatraju da je kul i “drugačije” noću šetati po groblju. Mnogi to rade iz dosade, neki da bi snimili “jezive” videe za društvene mreže, a neki jednostavno – da ispadnu face u društvu. No, među sjenama, spomenicima i nadgrobnim pločama, ne skriva se samo tišina i tamna jeziva noć. Nekada se tamo probudi i nešto što ne bi smjelo biti budno.

Takva stvar se dogodila prije desetak godina u okolini Karlovca. Glavna “junakinja” naše priče zvat će se Ana.

Ana je tada imala 17 godina. Bila je pametna, bistra, ali i pomalo buntovna. Voljela je horor, tarot, Ouija ploče, sve ono što njena majka nije podnosila. Jedne jesenske večeri, nakon dosadnog petka u školi, Ana i troje njenih prijatelja odlučili su “prošetati” do starog groblja kraj sela. Mjesto je bilo napušteno, zaraslo, i, naravno, savršeno za testiranje hrabrosti.

U ponoć su preskočili ogradu, uz smijeh i šapat da “ne uznemiravaju mrtve”. Jedan od njih je ponio kameru, drugi bocu vina, a Ana – svijeće i stari komad papira sa zazivom duha koji je skinula s interneta. Smijali su se kad su sjeli na kameni spomenik u obliku križa i čitali:
“Ako si ovdje, pokaži se. Ako spavaš, probudi se.”

Nije se dogodilo ništa. Barem ne odmah.

Sutradan je Ana počela osjećati težinu u grudima, kao da joj neko sjedi na prsima. Sanjala je uvijek istu stvar: stajala je na groblju, a iza nje je netko disao. I svaki put kad bi se okrenula – san bi naglo završio.

Treće noći, probudila se oko 3:15. U sobi je bilo hladno, prozor zatvoren. Na stolici, nasuprot njenom krevetu, stajala je figura – visoka, mršava, s licem prekrivenim crnim velom. Nije se pomicala. Nije disala. Samo je gledala.

Ana je ujutro pomislila da je to san. Ali kada je otvorila ormar da uzme majicu, na unutarnjoj strani vrata našla je ogrebotinu – dugu, tanku, kao da je netko noktom urezivao krug.

Sljedeće noći vidjela je istu figuru – ovaj put u ogledalu, iza nje. Okrenula se. Nije bilo nikoga.

Nakon nekoliko dana, svi koji su bili na groblju počeli su doživljavati neobične stvari – gubitak pamćenja, noćne more, miris truleži bez izvora, osjećaj da ih netko gleda iz kuta sobe. Jedna djevojka iz grupe doživjela je napad panike i završila u bolnici. Dečko koji je snimao video – nestao je na putu do škole. Njegov bicikl je nađen pored rijeke, ali tijelo nikada nije pronađeno.

Ana je odlučila vratiti se na groblje sama. Nije to nikome rekla. Ponijela je onu istu svijeću. Kada je stala na mjesto gdje su prizivali duha, ponovila je riječi unazad, kao što je pročitala na nekom forumu.

“Idi tamo gdje pripadaš. Vrati se gdje si bio.”

Tišina. Pa šapat.

“Prekasno je.”

Ana se okrenula. Iza nje – ista figura iz sna. Lice joj je sada bilo vidljivo. Prazne oči, raspucana koža, osmijeh bez usana. Počela je bježati, ali noge kao da joj nisu slušale. Pala je među dva groba i udarila glavom. Zadnje čega se sjeća bio je hladan dah na vratu.

Probudio ju je starac iz obližnje kuće. Ležala je na groblju – sama, krvave glave, ali živa. Ipak, nešto se promijenilo.

Od tog dana Ana više nije bila ista. Povukla se. Odbijala da priča. Nije izlazila iz sobe. Svako ogledalo u kući bilo je pokriveno plahtom.

Tri mjeseca kasnije – nestala je.

U njenoj sobi, na zidu, velikim slovima pisalo je:
“Ne okreći se.”

Majka nikada nije saznala gdje je otišla. A groblje?

Još uvijek stoji tamo. A svijeća koju je Ana ponijela i ostavila – i dalje gori.