Sve je počelo jedne zagušljive, julske noći. Lejla je otišla kod svoje najbolje drugarice Sare da prespava. Sara je živela u staroj kući koju je naslijedila od bake. Kuća je imala onaj čudan miris starine, a podovi su škripali pri svakom koraku, ali Lejli to nije smetalo – bar ne u početku.

Cijele večeri su pričale, smijale se i ogovarale poznanike iz škole. Oko ponoći, umorne i zaspane, odlučile su da legnu. Sara je ugasila svjetlo, a sobu je obasjavalo samo slabo svetlucanje sa ulične lampe kroz prozor.

Nakon nekog vremena, Lejla se probudila. Osjetila je čudan, ledeni vazduh u sobi. Pomislila je da je Sara možda otvorila prozor, ali kada je pokušala da ustane i pogleda – shvatila je da se vidi dah u zraku.

Pomislila je da umišlja. Međutim, kako je posegnula za drugim pokrivačem, vrata ormara su se sama otvorila, uz tiho škripanje koje je paralo tišinu.

I tada ju je ugledala.

Iz tame ormara polako se pomaljala figura žene. Imala je dugu crnu kosu, krvave oči, bijelu haljinu koja je izgledala kao da je pokidana na više mjesta, i kožu bijelu kao kreč. Najstrašnije od svega bio je jeziv osmijeh, širi nego što bi ljudsko lice moglo izdržati.

Prsti su joj bili nenormalno dugi, savijeni kao kukasti nokti. Lejla je željela da vrišti, ali glas joj je bio zarobljen u grlu. Pogledala je u Saru – spavala je kao zaklana, ni trzaj.

U panici je pokušala upaliti svjetlo, ali prekidač nije radio. Umjesto toga, prostorija je počela da izgleda nestvarno – zidovi kao da su pulsirali, a soba se činila odvojenom od stvarnosti, kao da je uvučena u neku drugu dimenziju.

Utvara je polako izlazila iz ormara, koračajući nečujno po drvenom podu. Lejla se vratila u krevet i povukla pokrivač preko glave, kao da će to pomoći. Tada je osjetila hladnu ruku kako je hvata za nogu. Užasnuta, instinktivno je drugom nogom šutnula biće. Utvara je pala unazad, ali nije ispustila nikakav zvuk.

Zatim se dogodilo najstrašnije.

Biće je počelo da se kreće unatraške, na sve četiri, hodajući poput pauka, sa glavom okrenutom ka njoj, nikada ne skidajući pogled. Penjala se tako nazad u ormar, polako, uvlačeći se u odjeću – kao da nestaje u vodi.

I baš prije nego što je potpuno iščezla, zastala je, podigla glavu, i zlobno se osmijehnula, a njene oči su zasijale crvenim sjajem.

Ostatak noći Lejla nije ni trepnula. Sjedila je na krevetu, zurila u ormar, čekajući da se vrata opet otvore. Nisu. Sara se ujutru probudila naspavana i nasmijana, kao da se ništa nije dogodilo. Lejla nije rekla ni riječ.

Samo je spakovala svoje stvari i slagala da mora ranije kući.

Od tog dana, više nikada nije mogla da spava s otvorenim ormarom. U svakoj sobi, u svakom stanu, pa čak i hotelskoj sobi, ormar je uvijek morao biti zaključen, ili prekriven. Jer nikada nije zaboravila onaj pogled.
I nikada nije bila sigurna…
…da li je ta stvar ostala tamo. Ili je krenula za njom.