U malom mjestu u blizini planine Konjuh, živjeli su mladi bračni par, Adnan i Selma, sa svojom šestogodišnjom kćerkom Lejlom. Često su vikendom odlazili u staru kuću koju je Adnan naslijedio od djeda. Kuća je bila izolirana, smještena duboko u šumi, bez susjeda u blizini. Selma nikada nije voljela tu kuću, govorila je da ima “neku čudnu tišinu”, ali je zbog muža i djeteta pristajala povremeno boraviti tamo.
Jednog vikenda, Selma je morala ostati zbog posla, pa su u kuću otišli samo Adnan i Lejla. Bio je miran, oblačan dan, i sve je izgledalo u redu. No, predveče je počela padati kiša, a Adnan je, kao i obično, popio nekoliko piva više.
Dok je sjedio na terasi i pušio, Lejla se igrala u dvorištu. Kada je Selma nazvala da pita kako su, Adnan se nasmijao i rekao da se sve super odvija. No, ubrzo nakon toga, primijetio je tišinu. Lejle nije bilo nigdje. Pozvao ju je. Ništa. Krenuo je tražiti po šumi, oko kuće, ali bez uspjeha. Kada je ušao u podrum da provjeri je li možda tamo zalutala, pronašao je samo njezinu igračku – plišanog medvjedića – natopljenog vodom.
Policija je pretražila cijelu okolinu, ali nikada nisu pronašli Lejlu. Adnan je tvrdio da ju je izgubio iz vida samo na nekoliko minuta, ali Selma mu to nikada nije oprostila. Brak im je pukao. Selma se iselila u inostranstvo, a Adnan je ostao sam u onoj staroj kući, prepušten alkoholu i krivnji.
Godinama nakon toga, mještani su pričali da se iz podruma kuće noćima čuje dječji plač. Adnan je to u početku ignorisao misleći da mu se pričinjava, ali onda je jedne noći sišao u podrum i jasno čuo tiho šaptanje:
„Zašto si me ostavio, babo?“
Uplašen, zatvorio je vrata i zaključao podrum. Ali glasovi nisu prestajali. Svake noći bili su sve glasniji. Šapat se pretvarao u plač, a plač u vrisku. Ponekad bi se svjetlo samo upalilo u podrumu, iako tamo nije bilo struje godinama.
Jedne noći, dok je pokušavao spavati, čuo je kako neko hoda po kući. Ustao je i krenuo prema podrumu, ali su se vrata već otvorila sama. U mraku je vidio siluetu djevojčice s mokrom kosom i plišanim medom u ruci.
„Zašto si me ostavio, babo?“, ponovila je tiho, dok joj je voda kapala s haljine i ostavljala tragove po podu.
Adnan je pao na koljena i počeo se izvinjavati, jecajući. Djevojčica ga je samo gledala, a onda nestala.
Sljedećeg dana pokušao je zapaliti podrum, misleći da će se tako riješiti duha. Ali kad je otvorio vrata, podrum više nije bio tamo. Iza vrata je sada bio dugi, mračni hodnik, s dječjim crtežima po zidovima, svi prikazuju muškarca koji gleda u vodu, dok dijete tone.
Nije se usudio ući. Zatvorio je vrata i pobjegao iz kuće. No, nikad nije daleko stigao. Tri dana kasnije, pronađen je obješen o drvo ispred kuće, s dječjim crtežom zakačenim na prsa. Na crtežu su bile riječi:
„Tako si me ostavio. Sada si ti zauvijek s kućom.“
Nakon toga, kuća je bila prazna godinama. Sve dok je nisu kupili bračni par sa sinom. Iste noći nakon useljenja, žena je probudila muža i rekla:
„Čuješ li ti dječji plač iz podruma?“